HSLOVO200.gif (3512 bytes)
GODINA V./BROJ 208        ZAGREB, PETAK, 16. TRAVNJA 1999.

LJUDEVIT JURAK - NAŠA RANA I PONOS

Jurak(4138 bytes)

U Zagrebu u bolnici Sestara milosrdnica (Vinogradska) nedavno je održana skromna i tužna svečanost: otkrivena je ploča i poprsje prof. dr. Ljudevita Juraka, patologa i sudskoga medicinara, koji je u toj ustanovi radio od 1914. do svoje tragične smrti. No, taj događaj, kao ni kristalno čisti lik velikoga znanstvenika, žrtve jugoslavenske Udbe i sovjetskoga NKVD-a, nije pobudio pozornost naših medija - ni HRT ni hrvatskoga tiska, pa naša šira javnost ništa nije doznala o čovjeku koji je ponos naše znanosti, a istodobno i uzor morala i savjesti. Objaviti istinu o dr. Ljudevitu Juraku znači pridonositi upoznavanju običnih hrvatskih ljudi sa stravičnim - i masovnim i pojedinačnim - zločinima "bezgrješnih" pobjednika u Drugom svjetskom ratu, u ovom slučaju "antifašista" - komunista Jugoslavije i SSSR-a i s njihovom lažno napisanom poviješću, kojom su desetljećima trovali i učenike i studente i cijeli narod, a toliki od takvih naših povjesničara i danas to uporno čine.
Dr. Ljudevit Jurak, prema podatcima dr. Vladimira Dugačkoga u leksikonu Tko je tko u NDH, bio je patolog i sudski medicinar, rođen u Zalugu, Hum na Sutli 6.X.1881. Studij medicine završio je 1910. u Innsbrucku i ostaje tamo raditi kao asistent Zavoda za patološku anatomiju. Početkom 1914. preuzima u Zagrebu u bolnici Sestara milosrdnica Prosekturu javnih zdravstvenih zavoda koju vodi do smrti. Začetnik je patološke anatomije u Hrvatskoj, na Veterinarskom fakultetu profesor je opće patologije i patološke anatomije, kao i profesor sudske medicine na zagrebačkome Medicinskom fakultetu. Stvorio je najbogatiju u Europi zbirku pripravaka Zavoda za patologiju. Obducirao je godine 1928. ubijenoga Stjepana Radića. U NDH surađivao je i u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića. Godine 1943., kao renomirani stručnjak, pozvan je da od 12. do 15. VII. kao član Međunarodnoga povjerenstva istraži masovne grobnice pronađene u zapadnoj Ukrajini kod grada Vinice.
U listu Hrvatski narod (25.VII.1943.) objavio je veliki članak Skupni grobovi u Vinici gdje je opisao rad povjerenstva, svoja zapažanja i spoznaje i objavio zapisnik s potpisima svih međunarodnih stručnjaka, članova povjerenstva, s potresnim slikama s mjesta iskapanja žrtava. Te grobnice otkrili su Nijemci, pod čijom se vlašću tada nalazio taj zapadni dio Sovjetskoga Saveza. Bilo je to poslije otkrivanja masovnih grobnica u Katynskoj šumi, gdje su Rusi godine 1940. poubijali poljske časnike.
Vinica leži na rijeci Bug, oko 120 km jugozapadno od Kijeva. U to vrijeme imala je oko 50 tisuća žitelja i zauzimala veliko područje.
Dr. Ljudevit Jurak piše: "U tom su gradu pronađeni i otvoreni skupni grobovi uhićenih ljudi iz grada, bliže i dalje okolice, kako se to nakon odkrića ustanovilo i još sveudilj ustanovljuje." Građani su, naime, još jeseni 1942. "izrazili kod gradske uprave slutnju da su se u raznim područjima grada za vrieme boljševičke vlasti događale tajnovite stvari i da se moraju na stanovitim mjestima nalaziti skupni grobovi ubijenih ljudi". No zbog zime nije se moglo ništa raditi, pa se tek svibnja 1943. godine počelo s otvaranjem jama. Istraživanja je vodio Nijemac, profesor sudske medicine iz grada Halle, dr. Schrader. On 8. srpnja 1943. šalje izvješće s podatcima o rezultatima dotadašnjih istraživanja, navodeći lokacije jama, broj leševa u njima, a kao uzrok smrti "uvijek hitac u zatiljak s oružjem malog kalibra (6 mm.) iz bliza a cijev oružja bila je naslonjena na kožu".
Na temelju toga Njemačka je pozvala međunarodno stručno povjerenstvo u čijem su sastavu bili stručnjaci iz Belgije, Bugarske, Finske, Francuske, Italije, Hrvatske, Nizozemske, Rumunjske, Švedske, Slovačke, Madžarske. Tih 11 stručnjaka stigli su 12.VII.1943., a već 13.VII., piše Jurak, da su "najprije obavili očevid, te dne 14. i 15.VII. proveli sudbeno liečnička iztraživanja izkopanih lješina iz raznih skupnih grobova".
Potresne scene na tim mjestima užasavaju i današnjega čitatelja Jurakova članka, jer se čini da je to opis s mjesta nađenih u nas do sada masovnih grobnica žrtava srbočetničke agresije u našem Domovinskom ratu. Hrvatski patolog piše: "Već se za vrieme očevida nalazilo na mjestima skupnih grobova množtvo naroda, najviše seljačkih žena, gdje prevrću i pretražuju i prepoznaju pojedine odjevne predmete, izvješene na konopcima u voćnjaku i gradskom perivoju, a izvađene iz skupnih grobova."
U spomenutom izvješću dr. Schradera navodi se i mišljenje da su žrtve pogubljene 1938. i 1939. Tada je taj dio Ukrajine bio u sastavu SSSR-a. U članku dr. Juraka navode se iskazi rođaka ubijenih i drugih mještana o tom vremenu: vođena su masovna uhićenja a "rođaci uhićenika pozvani su da donesu ovima odiela za navodni put u Sibiriju, kamo su prognani po osudi na 10 godina i da se ne smiju kući javljati". A 1943., "prevrćući komad po komad odijela i rublja, mnoga žena prepoznaje odjeću svoga muža, brata, sina i dolazi od uvjerenja da se član obitelji nikada više vratiti ne će". Dolazili su ljudi i iz udaljenih krajeva Ukrajine, "umorni i izcrpljeni, a vođeni znatiželjom da li je njihov član obitelji još na životu možda u Sibiriji ili leži mrtav u skupnom grobu."
Naš patolog piše dalje: "Međunarodno povjerenstvo je pregledalo predmete nađene u odielu zakopanih u grobovima i tu su se nalazili formulari izprava o provednim premetačinama kod s imenom i prezimeno navedenih osoba, s potvrdom o uhićenju, većinom iz god. 1938., nadalje po koji primjerak pisma rođaka iz inozemstva, biblije, molitvenici, krunice i dielovi misnih odiela i i.d. Pripoviedali su ljudi da su se znali tajno sastajati na molitve u bilo kojoj kući. Da li je to bio jedini razlog uhićenja, tko bi to znao? Možda se u tome naslućivala kakva urota?"
Do dolaska međunarodnog povjerenstva preglede i obdukciju izvađenih leševa vršili su stalno ukrajinski i njemački liječnici. Članak dr. Juraka nastavlja: "I pojedini članovi međunarodnog povjerenstva provode razudbu, a drugi prisustvuju tim činima, obilazeći od stola do stola i uvjeravaju se o ustanovljenim nalazima. I stručnjak koji je obavio svoju razudbu obilazi i susjedne stolove i sravnjuje svoje nalaze s drugima.
Nakon provedenih izvida i obavljenih razudaba, te pregleda niza lješina, sastalo se međunarodno povjerenstvo na zajedničku sjednicu, gdje je svaki pojedini stručnjak iznio svoja opažanja te se nakon izmjene misli pristupilo sastavljanju zajedničkog zapisnika i mišljenja koje glasi: 

'Vinica, dne 15. srpnja 1943.
Z a p i s n i k 

sastavljen prigodom iztraživanja skupnih grobova ukrainskog pučanstva u području Vinice, koje je provelo podpisano povjerenstvo zastupnika sudbene medicine, patoložke i opisne anatomije evropskih visokih škola.
Navedeno povjerenstvo podvrglo je od 13.VII. do uključivo 15.VII.1943. skupne grobove u području ukrainskog grada Vinice znastvenom točnom istraživanju. Povjerenstvo se sastoji od gospode:
1. Belgija: Dr. Soenen, redovni prof. anatomije sveučilišta Gent; 2. Bugarska: Dr. Michilov, prvi asistent sudbeno medicinskog zavoda sveučilišta Sofija; 3. Finska: Dr. Pesonen, red. prof. anatomije sveučilišta Helsinki; 4. Francuzka: Dr. Duvoir, red. prof. sudb. medicine, sveučilišta Paris; 5. Italija: Dr. Cazzaniga, red. prof. sudb. medicine Kr. sveučilišta Milano; 6. Hrvatska: Dr. Jurak, red. prof. patol. anatomije sveučilišta Zagreb; 7. Nizozemska: Dr. Poorten, prosektor patol. anat. zavoda sveučilišta Amsterdam; 8. Rumunjska: Dr. Birkle, sudbeni liečnik rumunjskog Min. pravde i prvi asistent zavoda za sudbenu medicinu i kriminalistiku prof. M. Minovici, Bukurešt; 9. Švedska: Dr. HŠgquist, red. prof. anatomije Karlinskog zavoda Stockholm; 10. Slovačka: Dr. Krsek, red. prof. sudb. med. i nastojnik zavoda za sudbenu medicinu slovačkog sveučilišta Bratislava; 11. Magjarska: Dr. Orsos, red. prof. sudbene medicine i kriminalistike sveučilišta Budimpešta.
(...) Do sada je iz istom djelomice izpražnjenih jama izvađeno 1286 lješina. (...) Ako se uzme u obzir da su lješine prema dosadašnjim posljedcima iztrage bile zakopane od unatrag 5 godina, mora se kazati da su relativno dobro uzdržane. (...) Mužke lješine bijahu bez iznimke i gotovo sve svezanih ruku na leđima pomoću užeta. Tri ženske lješine koje su u našoj prisutnosti izvađene bile su potpuno gole i nesvezanih ruku (jama 24b).
Na svim lješinama ustanovljene su strielne ozljede i to pretežno hitac u zatiljak, izpaljen ručnim strielnim oružjem kalibra 5,6 mm. Taneta su bila bez iznimke olovna bez čahure (long rifle). Kod većine mogli su se ustanoviti znakovi hitca iz bliza a većinom se radilo o zapelom hitcu.
(...) Pretražene lješine pripadale su prema odjeći gotovo izključivo jednostavnom radničtvu ili seljačtvu i bile su većinom u višoj dobi života.
Po visokoj gustoj vegetaciji bazge na jednom dielu jama, po gustoći zemlje u jamama, a osobit po međusobno ugruđivanju lješina te poodmaklom stupnju njihova raztvaranja može se zaključiti da je zakapanje usliedilo doista prije kojih 5 godina, kako to izjavljuje pučanstvo, naročito od nas preslušana svojta i gradske oblasti. 

O b u h v a t n o m i š l j e n j e 

U području ukrainskog grada Vinice pretraženi su po podpisanom povjerenstvu skupni grobovi ubijenog ukrainskog pučanstva, od kojih grobova je do sada otvoreno 56. Pretražene lješine pokazivale su sve hitce u stražnji dio glave.
Iz izjava svojte i svjedoka, kao i iz dokumenata pronađenih kod ubijenih i iz mrtvačkih promjena, opisanih u zapisniku, te nuznalaza, proizlazi da bi ubijanja bila usliedila u godini 1938. 
Sliede podpisi uvodno navedenih stručnjaka". 

Zapisnik je s ostalim stručnjacima vlastoručno potpisao i naš prof. dr. Ljudevit Jurak. Vratio se u Zagreb i nastavio svoj znanstveni rad.
A onda je došao svibanj 1945. Zagreb je "oslobođen" 8. svibnja. Leksikon "Tko je tko u NDH" kaže: "Dr. Ljudevit Jurak je po uspostavi komunističke vlasti (po nalogu NKVD) uhićen 15.V.1945. Ponuđena mu je sloboda ako povuče svoj potpis s izvještaja Međunarodnog povjerenstva i izjavi da ga je dao pod prisilom. Kada je to odbio učiniti, presudom suda Komande grada Zagreba 9.VI.1945. zbog 'djela ratnog zločinstva' osuđen je na smrt. Po nekim izvorima ubijen je i prije sudske presude".
U "Riječi uredništva" navedenog leksikona stoji i ovo: "U prikupljanju i provjeri podataka nailazili smo i na probleme: npr. pri utvrđivanju točnog nadnevka smrti. Naime, službeni podaci o smrti u dostupnim su izvorima često netočni. Službena je objava katkad određena ili upisana hladnom birokratskom olovkom u bilježnici smrti prije ili poslije stvarne smrti, a životi su oduzimani nerijetko i prije sudskih odluka".
Takav je slučaj i s dr. Ljudevitom Jurakom. Jer, u arhivu postoji kratak dopis njegove snahe Komandi grada Zagreba od 4. srpnja 1945., u kojem ona kaže da je "tast odveden 22. (ne 15.) V.1945." i da obitelj nema nikakvih vijesti gdje je on.
Dokumenti su ili uništeni ili su u Beogradu. No nemoguće je da od nemalog broja živih (i još vrlo aktivnih) bojovnika iz redova članova Saveza antifašističkih boraca Hrvatske nema baš nikoga tko bi na ovaj ili onaj način bio vezan s uhićenjem, "suđenjem" i ubojstvom dr. Ljudevita Juraka. No, svi šute, iako su neki bili na vrlo, vrlo visokim položajima u Udbi i sudstvu i odlučivali o životu i smrti tolikih poratnih hrvatskih žrtava. Hoće li im se ikad probuditi savjest?
No krvave povijesne istine ustaju iz svih groznih jama naših ratnih i poratnih žrtava, žrtava njihove zločinačke ideologije i politike.
Gorbačov je na samom završetku svoje vladavine priznao da su zločine nad poljskim časnicima 1940. u Katynskoj šumi i 1938. nad građanima u Vinici (čija je žrtva i dr. Ljudevit Jurak) izvršili ne nacisti, nego svemoćni tada sovjetski NKVD, komunistička partijska zločinačka policija najveće zemlje "antifašističke" koalicije u II. svjetskom ratu. Nikome se nije ništa dogodilo, nitko nije odveden ni na sud, nitko nije ni prozvan. Pojeo vuk magarca, kako kaže narod. Ali istina je ostala zapisana zauvijek.
Senat Sveučilišta u Zagrebu na svojoj je sjednici 15.IX.1991. rehabilitirao dr. Ljudevita Juraka.
On je bolna rana Hrvatske, ali i ponos naše znanosti i primjer našega herojskog morala: radije u strašnu, ali časnu smrt, nego pokleknuti pred zvjerskim neprijateljem i poreći istinu. Jer: "Navik on živi ki zgine pošteno".

Ljubica ŠTEFAN