Liječnički vjesnik vol 120(10/11);349-355
Iz hrvatske medicinske prošlosti
From Croatian medical history

ULOGA I DOPRINOS HRVATSKOGA LIJEČNIČKOG ZBORA U OSNIVANJU PROSEKTURE JAVNIH ZDRAVSTVENIH ZAVODA GRADA ZAGREBA G. 1913.

ROLE AND CONTRIBUTION OF THE CROATIAN MEDICAL ASSOCIATION IN THE FOUNDING OF THE PATHOANATOMIC SERVICE OF THE PUBLIC HEALTH DIVISIONS IN THE CITY OF ZAGREB IN 1913

BISERKA BELICZA, SNJEŽANA ŠAIN*

Deskriptori: Patologija - povijest; Društva, medicinska - povijest; Javno zdravstvo - povijest; Hrvatska

Patološka anatomija, medicinska praksa i javnozdravstvena politika u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća
Inicijative Sbora liečnika kr. Hrvatske i Slavonije i zalaganja liječnika narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru za osnivanje prosekture u gradu Zagrebu u razdoblju od 1903. do 1910. godine
Suradnja Zbora liječnika i predstavnika zagrebačkih bolničkih ustanova u zahtjevima za osnivanje prosekture tijekom g. 1911.
Odluka o osnivanju prosekture i imenovanje dr. Ljudevita Juraka "prosektorom u svim javnim zdravstvenim zavodima u Zagrebu i zemaljskom zavodu u Stenjevcu" g. 1913.
Rasprava i zaključak
LITERATURA
Sažetak. Odluka o osnivanju prosekture javnih zdravstvenih zavoda u gradu Zagrebu i imenovanje dr. Ljudevita Juraka prvim prosektorom 1913. godine smatra se početkom organiziranog razvoja patološke anatomije u Hrvatskoj. Cilj je našega rada bio da istražimo zašto je takva odluka donesena istom g. 1913., odnosno da potražimo dosad nepoznate odgovore na pitanja tko je, kada i s kojim motivima pokrenuo inicijativu za osnivanje ove važne institucije. Rezultati i zaključci koje iznosimo temeljeni su pretežno na podacima koje smo prikupile pretražujući Liječnički vjesnik od 1877. do 1914. godine, a koji su dopunjeni nalazima u raspoloživoj arhivskoj gradi, kao i podacima objavljenim u javnim glasilima i povijesnomedicinskim prilozima. Na temelju provedenog istraživanja proizlazi da se početkom 20. st. potreba za javnom prosekturom i prosektorom u gradu Zagrebu najsnažnije nametnula u sklopu kliničke prakse, ponajprije one u bolnicama, te zahtjevima sudskomedicinskih djelatnosti, a znatno manje samo zbog administrativno propisanog prikupljanja podataka o statistici uzroka smrti uvedenog u kr. Hrvatskoj i Slavoniji krajem 19. st. Neosporno najvažniju ulogu u osnivanju organizirane patološkoanatomske službe u gradu Zagrebu, važnu i za razvoj patološke anatomije u Hrvatskoj, imao je Zbor liječnika kr. Hrvatske i Slavonije. Evidentirane predstavke koje je Zbor liječnika od g. 1903. do g. 1911. upućivao zemaljskoj vladi i objavio u Liječničkom vjesniku otkrivaju da su stavovi tadašnjih liječnika o važnosti patološke anatomije za razvoj suvremene patološkoanatomske i bakteriološke dijagnostike, za istraživanje uzroka smrti uključujući i nasilnu smrt, kao i razvijanje znanstvenoistraživačkog rada u Hrvatskoj bili u skladu s najmodernijim shvaćanjima njihovih kolega u Europi. Povijest borbe za osnivanje javne prosekture u Zagrebu osvjetljava nastojanja i potrebe hrvatskih liječnika za osuvremenjivanje rutinskog stručnog, javnozdravstvenog i znanstvenog rada, koja su istodobno bila povezana i s njihovim težnjama za osnivanje kliničkih baza i znanstvenih zavoda nužnih za otvorenje medicinskog fakulteta u Zagrebu. Rad prosektora i prosekture opetovano se razmatra u funkciji nastave patološke anatomije na medicinskom fakultetu u Zagrebu, kao i u funkciji nastave sudske medicine na razini Sveučilišta u Zagrebu, to jest postojećeg Pravnog i budućeg medicinskog fakulteta. Teškoće u realizaciji tih nastojanja mogu se djelomično objasniti nerazumijevanjem i nezainteresiranošću nadležnih upravno-političkih vlasti. No kao jedan od mogućih razloga odgadanja odluke za osnivanje prosekture u gradu Zagrebu do g. 1913. može se smatrati i činjenica da u redovima hrvatskih liječnika do godine 1911. nije bilo stručnjaka patološkog anatoma koji bi udovoljavao svim ovim zadaćama, iako u to doba nisu postojale zapreke da se takva služba u Zagrebu povjeri bilo kojem stručnjaku državljaninu Austrougarske Monarhije. Po svemu sudeći, dr. Ljudevit Jurak (1881.-1945.) bio je jedini Hrvat koji je u razdoblju od 1911. do 1913. godine, kada je izabran za prosektora javne prosekture u gradu Zagrebu, ispunjavao visoke preduvjete kako za stručni i znanstvenoistraživački, tako za visokoškolski nastavni rad u području patološke anatomije i sudske medicine.

Descriptors: Pathology - history; Societies, medical - history; Public health - history; Croatia

Summary. Decision on the founding of the pathoanatomic service of the public health divisions, and the appointment of Dr. Ljudevit Jurak for the first prosector in 1913, is considered the beginning of the organised development of pathologic anatomy in Croatia. The aim of this paper was to investigate why this decision was made only in 1913, i.e. to find so far unknown answers to the questions who, when and with which motives made the initiative to found this important institution. Results and conclusions presented are based mainly on the data gathered by searching through »Liječnički vjesnik« from 1877 through 1914, complemented with information from the available archives, as well as the facts published in newspapers and historical medical contributions. The conducted research indicates that at the beginning of the twentieth century the need for public pathoanatomic service and prosector in the city of Zagreb most strongly imposed itself in the setting of clinical practice, first of all hospitals, and demands in medical jurisprudence, and much less as the result of administrative regulations on gathering statistics on death causes introduced in the kingdom of Croatia and Slavonia at the end of the nineteenth century. The Medical Association of the kingdom of Croatia and Slavonia indisputably had the most important role in the founding of the organized pathoanatomic service in the city of Zagreb, and also in the development of pathologic anatomy in Croatia. The filed requests which the Medical Association sent to the government and published in »Liječnički vjesnik« from 1903 to 1911 reveal that the positions of the physicians regarding the importance of pathologic anatomy for the development of modern pathoanatomic and bacteriologic diagnostics, for the investigation of the causes of death including the violent death, as well as for the development of scientific research in Croatia, were in accordance with the most advanced notions of their colleagues in Europe. The history of the struggle to found the public pathoanatomic service in Zagreb highlights the endeavors and need of Croatian physicians to update the routine professional, public health and scientific work. At the same time these were related with their striving to found clinical bases and scientific divisions necessary for the establishment of the medical school in Zagreb. The work of prosector and pathoanatomic service is being considered in the function of teaching pathological anatomy at the medical school in Zagreb, as well as in the function of teaching medical jurisprudence at the level of the University of Zagreb, i.e. the existent Law School and the future medical school. Difficulties in the realisation of these endeavors can partly be explained by the lack of understanding and interest on the part of administrative and political authorities. However, one of the possible reasons for the delay of the decision on founding pathoanatomic service in the city of Zagreb till 1913 may be the fact that among Croatian physicians until 1911 there were no experts in pathologic anatomy who might have satisfied the requirements, although in that period there were no obstacles for such service in Zagreb to be entrusted to any professional, citizen of the Austro-Hungarian Monarchy. All taken into account, Dr. Ljudevit Jurak (1881-1945) was the only Croat who in the period from 1911 to 1913, when he was elected the prosector of the public pathoanatomic service in the city of Zagreb, met high requirements for the professional, scientific and research work, as well as for teaching in the field of pathologic anatomy and medical jurisprudence at the university.

Liječ. Vjesn 1998;120:349-355
U prikazima povijesti patološke anatomije u Hrvatskoj ističe se da organizirani razvoj patološke anatomije u Hrvatskoj počinje 1913. godine utemeljenjem Prosekture javnih zdravstvenih ustanova grada Zagreba, čiji je prvi predstojnik bio dr. Ljudevit Jurak.1 Nas je zanimalo zašto je do osnivanja Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba i angažiranja dr. Ljudevita Juraka kao prosektora došlo istom g. 1913. budući da u našoj medicinskoj historiografiji ovo pitanje dosad nije proučeno.

Rezultati i zaključci koje iznosimo temeljeni su pretežno na podacima koje smo prikupile pretražujući Liječnički vjesnik od 1877, do 1914. godine, a koji su dopunjeni nalazima u raspoloživoj arhivskoj gradi kao i podacima objavljenim u javnim glasilima ili povijesnomedicinskim prilozima,

Rezultati istraživanja svrstani su u nekoliko kronološki i tematski zaokruženih cjelina. U uvodnom dijelu prikazano je značenje patološke anatomije u rutinskom medicinskom i javnozdravstvenom radu s osvrtom na okolnosti koje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća nametale potrebu profesionalizacije i institucionalizacije patološkoanatomske službe u Zagrebu i Hrvatskoj. Slijedi prikaz inicijativa Hrvatskoga liječničkog zbora i zalaganja liječnika - narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru za osnivanje prosekture u gradu Zagrebu u razdoblju od 1903. do 1910. god. Analizirana je povezanost tih nastojanja s težnjama za otvorenje medicinskog fakulteta i potrebama nastave sudske medicine na Sveučilištu u Zagrebu. Zbivanja tijekom 1911. godine, kada u zahtjevima za osnivanje prosekture u Zagrebu dolazi do udružene akcije Zbora liječnika i predstavnika zagrebačkih bolničkih ustanova, a o prosekturi se počinje govoriti kao o centralnoj ustanovi na razini Hrvatske za potrebe patološkoanatomskih i bakterioloških istraživanja, uključujući potrebe javnozdravstvenog i sudskomedicinskog redarstva, raspravljena su u posebnom odlomku. Završno je poglavlje posvećeno okolnostima vezanim uz donošenje odluke o osnivanju prosekture 1913. godine i imenovanju dr. Ljudevita Juraka prosektorom u svim javnim zdravstvenim zavodima u Zagrebu i zemaljskom zavodu u Stenjevcu te prvim reakcijama u javnosti i Zboru liječnika na donošenje ovih odluka krajem 1913. i početkom 1914. godine.

Patološka anatomija, medicinska praksa i javnozdravstvena politika u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća

Potkraj 19. i početkom 20, stoljeća patološka anatomija s mikrobiologijom izrasta u jedan od najsnažnijih i najuvjerljivijih dokaza o postignućima i napretku na polju moderne znanstvene medicine. U medicinskoj praksi ona je otvorila mogućnost egzaktne dijagnostike, koja postaje temelj za znanstveno utvrđenu, etiopatogenetski definiranu i usmjerenu specifičnu terapiju kakvoj su težili tadašnji liječnici, svjesni nedostataka dotadašnje dijagnostike koja se oslanjala isključivo na anamnestičke podatke dopunjene simptomima i znakovima bolesti utvrđenim klasičnim dijagnostičkim metodama.

Osim toga patološka je anatomija omogućavala objektivan, realan uvid u nacionalnu patologiju i praćenje uzroka smrti, što je bilo od osobite važnosti s gledišta tadašnje javnozdravstvene politike. Redovito prikupljanje podataka za statistiku zdravstva na području kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije uvedeno je g. 1897. na osnovi Banske naredbe od 16. siječnja 1896. godine.2 Od g. 1877. do 1896. podaci o uzrocima smrti praćeni su samo za gradove. Pokušaj da se g. 1887. uključe i veća naselja u kojima su samo liječnici obavljali mrtvozorstvo ostao je bez uspjeha. Naredbom iz g. 1896. propisani su statistički iskazi: "... o pobolu i pomoru žiteljstva s pošastnih bolesti po pojedinim mjestima (odnosno ulica u gradovih); o pobolu i pomoru žiteljstva s pošastnih bolesti po mjesecima; o pobolu s očne bolesti trahoma; o ciepljenju boginja i dociepljivanju boginja". Posebnim propisima regulirano je prikupljanje podataka o nasilnoj smrti. S obzirom na podatke o prirodnim uzrocima smrti najveći je problem bila struktura osoba koje su prikupljale podatke. Stoga je g. 1899. Milovan Zoričić, ravnatelj Kr. zemaljskoga statističkog ureda u svojem izlaganju pod naslovom O statistici uzroka smrti koje je održao u znanstvenom programu prigodom proslave 25. obljetnice Zbora liječnika kr. Hrvatske i Slavonije, upozorio da je "od svih naših naznaka o uzrocih smrti, samo nešto preko 20 (god. 1897.: 21,82., g. 1898.: 23,84.) postotaka od svih podataka ili po prilici jedna petina potječe od liečnika. Razmjerje svakako vrlo nepovoljno, uzme li se na um, da je u Ugarskoj, koja je takoder istom u novije doba uzela nastojati oko povećanja liečničkog osob ja, već g. 1897. u 50,5 postotaka, nešto dakle preko polovice svih slučajeva uzrok smrti bio izkazan po liečnicih."3

Prema Zoričićevim navodima; s gledišta prikupljanja statističke građe podaci o uzrocima smrti u bolnicama i stacionarnim zdravstvenim ustanovama nisu bili upitni, budući da su potjecali iz izvješća koja su sastavljali samo liječnici. Po njemu najveći su problem bili izvjestitelji laici koji su radili na terenu.

Zagreb je koncem 19. stoljeća bez sumnje vodeći medicinski centar u Hrvatskoj. Prigodom proslave već spomenute 25. obljetnice Zbora liječnika za sudionike Prvog kongresa hrvatskih liječnika u Zagrebu g. 1899. bili su, ne bez razloga, organizirani posjet i pregledavanje zagrebačkih ustanova Kraljevskog zemaljskog zavoda za proizvadjanje animalnog cjepiva, Kraljevskog zemaljskog primaljskog učilišta i zemaljskog rodilišta, Gradske bolnice za kužne bolesti na Zelenbriegu, Bolnice milosrdnih sestara, Gradskog vodovoda i skupnog groblja na Mirogoju. Osim toga u Zagrebu djeluju Bolnica milosrdne braće i Zemaljski zavod za umobolne u Stenjevcu. Spomenute zdravstvene ustanove i zavodi uzdigli su Zagreb na razinu zdravstvenog i znanstvenog centra za praćenje, primjenu i razvoj medicinskih znanosti u Hrvatskoj. Pa ipak grad Zagreb tada još nema jednu od temeljnih institucija - nema prosekturu.4

Patološkoanatomsku dijagnostiku obavljali su pojedini zainteresirani liječnici, u pravilu oni koji su bili zaposleni u javnoj zdravstvenoj službi i liječnici u bolnicama. To je vidljivo i g. 1899. kada na kongresu hrvatskih liječnika zagrebački liječnici, kao i ranijih godina na sjednicama Zbora liječnika, u prikazima slučajeva iz vlastite liječničke prakse iznose podatke o patološkoanatomskim i patohistološkim nalazima koje su najčešće sami izveli, jednako kao i njihovi kolege iz drugih gradova i bolničkih ustanova tadašnje kr. Hrvatske i Slavonije. Bila je to objektivna zapreka za kompetentno uključivanje hrvatskih liječnika u europsku i svjetsku znanstvenu sredinu u području prirodnih i biomedicinskih znanosti.

Inicijative Sbora liečnika kr. Hrvatske i Slavonije i zalaganja liječnika narodnih zastupnika u Hrvatskom saboru za osnivanje prosekture u gradu Zagrebu u razdoblju od 1903. do 1910. godine

Pretraživanjem sadržaja Liječničkog vjesnika, službenog stručnog i strukovnog glasila Sbora liečnika kr. Hrvatske i Slavonije od g. 1877. zapazile smo da su organizirana nastojanja za osnivanje prosekture i službe prosektora u gradu Zagrebu počela 1903. godine. Po svemu sudeći potrebu za prosekturom aktualizirala je naredba zemaljske vlade kojom su donesena pravila za Kraljevski zemaljski bakterioložki zavod u Križevcima. Naime tim je povodom na mjesečnoj skupštini Sbora liečnika dne 24. travnja 1903. dr. Miroslav pl. Čačković, tajnik Zbora pročitao rezoluciju koju je sastavio poseban odbor, a kojom se traži da vlada osnuje sličan zavod i u Zagrebu: "Sbor liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu radostno pozdravlja osnutak kr. bakterioložkoga zavoda u Križevcima, koji spojen s kr. višim gospodarskim učilištem veoma će dobro doći za iztraživanje bolesti životinja, te gospodarskih predmeta u bakterioložkom pravcu i po tom služiti znatno napredku gospodarstva i narodnoga blagostanja. Nu sbor želio bi i moli, da se sličan zavod ustroji u Zagrebu i za čovječje bolesti, kojemu bi bio na čelu liečnik, stručnjak bakteriolog. Tom sgodom usudjuje se sbor takodjer naglasiti prieku potrebu, da se u Zagrebu ustroji mjesto prosektora, koji bi u zagrebačkim bolnicama obavljao patoložko anatomske razudbe, a mogla bi mu se povjeriti i sva sudbena i redarstvena liečnička paranja. Ova bi se prosektura mogla spojiti s bakterioložkim zavodomo (istaknule autorice članka).5

Nastavak ove inicijative zabilježen je krajem 1904. godine. Točnije dne 29. prosinca 1904. kada su na mjesečnoj skupštini, prisutni članovi liječničkog društva prihvatili nacrt predstavke kojom se od vlade traži da u Zagrebu ustroji mjesto prosektora. Predstavku je sastavio dr. M. Čačković pl. Vrhovinski, tada urednik Liječničkog vjesnika i primarni liječnik u Bolnici milosrdnih sestara.

Predstavka glasi: "Vsoka kr. zem. vlado! Odjele za unutarnje poslove! Zadnjih se godina imade zabilježiti znatan napredak i razvoj bolnica u Hrvatskoj, poglavito pako onih u glavnom gradu, gdje se je prema današnjem stanju znanosti uvela racionalnija razdjelba rada, te ustrojili razni specialistični odjeli s nuždnim liečničkim osobljem i tehničkim uredbama. Nu nje se uzelo obzir na jednu veoma važnu granu medicine, na pathološku anatomiju; ostavilo se je staru mrtvačnicu ili sagradilo manje više sgodnu novu, a nije se ni pomišljalo da bi trebalo ustrojiti i mjesto prosektora. Razlog tom pomanjkanju bit će u prvom redu u tome, što se misli, da za glavnu zadaću bolnice, t j. za liečenje bolestnika nije nuždno da se prave sistematske i strukovne razudbe lešina, već da su ove nuždne samo kod nenadane smrti ili kod nepoznata uzroka smrti, a tada da može svaki liečnik obdukciju načiniti i pronaći uzrok smrti. A ipak svaki napredni liečnik želi, da bi se mogao za života opažane pojave bolesti sravniti s promjenama u otganizmu, što se obdukcijom pronađu, te tako diagnozu i therapiju podvrgnuti strogoj kritici. Nu tu nije, da obdukciju izvede dotični liečnik ili njegov asistent, jer mu za to manjka strukovno znanje, tehnika, a i nuždno vrieme, te konačno nepristrasnost. Službu prosektora ne može izvadjati ni jedan bolnički liečnik, ma kako bio svestrano obrazovan, ne samo što je patholožka anatomija danas opsežna znanost za sebe, te što njezine pretrage zahtievaju veoma mnogo vremena već i s toga što često treba, da se osim obdukcije učine još i veoma subtilne mikroskopske i bakterioložke pretrage, a gdjekada dapače i eksperimenat na životinji.

Time što se razudbe redovito i obligatorno obavljaju, dobiva se i sjegurnost, da će liečnici svoju zadaću i službu još revnije i savjesnije izpunjati, kada će uviek imati pred očima, da će se njihovo znanje i umjeće izpitati i kritizovati u slučaju, gdje bolestnik umre.

Nada je se mora još iztaknuti, da je izradjivanje znanstvenih radnja u mnogo slučajeva sasvim nemoguće bez subtilnoga patholožko-anatomskoga i histoložkoga nalaza.

Nu zadaća prosekture je takodjer, da izvadja neke pretrage, koje su nuždne za spoznaju bolesti na živima i za izbor stanovitoga načina liečenja. To su osobito pretrage raznih sekreta i ekskreta, zatim histoložke diagnoze raznih novotvorina i bakterioložko konstatovanje raznih bolesti.

Konačno pripada prosektoru, da u gradu, gdje ne ima sudbenog anatoma, izvršava njegovu službu, te da pravi sudbene i zdravstveno-redarstvene razudbe. Ove funkcije vrše sada liečnici, kojima nije glavna zadaća izvadjati obdukcije i tumačiti anatomske nalaze, pa bi obzirom na veliku, upravo odsudnu važnost ovih obdukcija, nuždno bilo da ih izvadja stručnjak na tom polju.

Iz navedenoga jasno proizlazi, da je ne samo veoma važno, već upravo neobhodno nuždno, da se u glavnom gradu Zagrebu ustroji prosektorsko mjesto. Prosektoru imalo bi se povjeriti osim patholožko anatomskoga rada za obje bolnice, još i sve sudbene i redarstvene obdukcije za kr. sudbeni stol u Zagrebu i za gradsko poglavarstvo u Zagrebu eventualno i predavanje sudbene medicine na kr. sveučilištu, te konačno sve histoložke i bakterioložke pretrage u obsegu kraljevina Hrvatske i Slavonije.

Sbor liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu časti se kr. zem. vladi što toplije preporučiti uvaženje gore iztaknutih činjenica, te umoliti, da bi prema njima blagoizvoljela što skor je ustrojiti u glavnom gradu Zagrebu prosektorsko mjesto s funkcijama, koje su gore izložene."6, 7

Bila je to jedna u nizu akcija zagrebačkih liječnika, članova Sbora liečnika kojom su željeli utjecati na vladu, kako bi se reorganizacijom, modernizacijom i izgradnjom novih zdravstvenih ustanova u gradu Zagrebu ostvarili potrebni stručni, znanstveni i institucionalni preduvjeti za unapređenje zdravstva u kr. Hrvatskoj i Slavoniji, a koji će ujedno biti temelj za otvorenje medicinskog fakulteta u Zagrebu. Po mišljenju vodećih ličnosti Sbora liečnika jedan od ključnih neriješenih problema bilo je i pitanje prosekture i prosektora, što jasno dolazi do izražaja u citiranoj predstavci Sbora liečnika iz 1904. godine. Opseg rada prosekture kako ga predlaže Čačković nadilazi službu mrtvozorstva i postmortalne patoanatomske obdukcije, i sadržava sve elemente rada onovremenih najsuvremenijih patološkoanatomskih instituta postavljenih u funkciju rješavanja stručnih, medicinskih i javnozdravstvenih problema kako za potrebe pojedinih pacijenata tako populacije u cjelini, i to utvrđivanjem uzroka, sjedišta i prirode bolesti za života bolesnika, uključujući histološke i bakteriološke pretrage, utvrđivanjem uzroka smrti bilo iznenadne i nasilne, bilo smrti nastale uslijed bolesti, ali i kao temelj sustavnog znanstvenoistraživačkog rada u području medicine i zdravstva. Posve je jasno rečeno da službu prosektora ne može obavljati bilo koji liječnik, već samo odgovarajuće školovana osoba kao stručnjak patološki anatom, u smislu specijalista sa znanjem bakteriologije i sudske medicine. Prosektor i prosektura s takvim odlikama i takvom orijentacijom predstavljaju potencijalnu instituciju koja u danome trenutku na medicinskom fakultetu u Zagrebu može kompetentno preuzeti i realizaciju nastave iz patološke anatomije i sudske medicine. Da su članovi Zbora liječnika prigodom prihvaćanja Čačkovićeve peticije iz g. 1904. imali na umu baš ovaj moment, potvrđuje i tekst anonimnog pisca koji je početkom g. 1905. objavljen u Liječničkom vjesniku. Komentirajući pitanje medicinskog fakulteta koje je bilo dotaknuto tijekom rasprave o zemaljskom budžetu, nepoznati autor dodaje opasku: "... Zaista, osnovati fakultet gdje nemamo ni zemaljske bolnice bilo bi suviše romantički. Gradnjom nove bolnice mil. braće u Zagrebu izgubila je gradnja zem. bolnice za sad svaku realnu bazu a i potrebu. Radi se poglavito o tom da se nova bolnica gradi tako, te bi se u slučaju mogla upotrebiti barem kao poliklinika, a da bude uvrštena klauzula, kako bi zemlja mogla od milosrdne braće preuzeti bolnicu. Glavno što bi trebalo u obzir uzeti, jest, da mi nemamo pathološko-anatomski institut, bakteriološke postaje, da nemamo prosektora..."8

Budući da je u ožujku 1906. g. bio donesen novi zakon o organizaciji zdravstva koji je obuhvatio sveukupnu zdravstvenu službu u zemlji, očekivali bismo da je taj zakon bio povod za nove inicijative u poticanju osnivanja prosekture u gradu Zagrebu. Do njih je zaista i došlo, ali sudeći prema člancima u Liječničkom vjesniku iz posve drugih razloga. U travnju 1906. godine na mjesečnoj skupštini Sbora liečnika ponovno se spominje problem prosektora jer je Katedra sudske medicine na Sveučilištu u Zagrebu ostala nepopunjena. Ovoga je puta predstavku namijenjenu zemaljskoj vladi pročitao dr. Milan Figatner naglasivši ovo: "... Moramo prigodom izpražnjenja stolice sudbene medicine na kr. sveučilištu Franje Josipa I u Zagrebu konstatovati, da od osnutka ovog sveučilišta nije nikada zapremao ovu stolicu stručnjak u utem smislu riječi tj. liječnik ne samo teoretski već i praktički savršeno vješt sudbenoj medicini. ... Ne može biti nipošto dovoljno, da učitelj sudbene medicine pred svojim slušateljima jednostavno ponavlja svakomu pristupne naukovne knjige svoje struke, on mora teoretskim znanjem svoje discipline spojiti i praktično osposob jenje, mora biti prije svega perfektan patholožki anatom, mora biti kemičar i bakterijolog, ukoliko to praktično izvršivanje sudbene medicine iziskuje. ... jer tako uzsposobljenih kandidata za danas u Hrvatskoj ne imade, - da se koji dijelom usposobljeni liječnik u inozemstvu posvema usavrši, te može onda dostojno zapremiti mjesto učitelja sudbene medicine na našem sveučilištu, mjesto sudbenog liečnika kod kr. sudbenog stola i eventualno prosektora na obim bolnicama u Zagrebu."9Premda je glavni povod ove predstavke bila nastava iz sudske medicine na Zagrebačkom sveučilištu, vidimo da predstavnici Zbora liječnika i nadalje ističu potrebu da služba prosektora i prosekture povezuje kliničku praksu i sudskomedicinsko djelovanje.

Osim peticijama u ime Zbora liječnika, liječnici kao narodni zastupnici nastoje aktualizirati ovu problematiku i na sjednicama Hrvatskog sabora. Prvi to čini dr. Ante Pavelić, zastupnik za kotar Samobor u govoru o zdravstvu koji je održao u Saboru dne 4. ožujka 1907. godine. U opširnom elaboratu o stanju zdravstva dotaknuo se i pitanja medicinskog fakulteta, gradnje zemaljske bolnice na Šalati i medicinsko-teoretskih zavoda. Među ostalim je rekao: "Ovom zgodom pripominjem, da se poradi o tom, kako će se topnička vojarna, koja je u Vlaškoj ulici u neposrednoj blizini, moći upotrijebiti za anatomsko-fiziološki zavod. A i već sada, dok nema medicinskog fakulteta, mogla bi se upotrijebiti za nešto, što neizmjerno trebamo u zemlji, to jest, da otvorimo zavod za patološku anatomiju i da se u zemlji ustroji mjesto prosektora. Visoki sabore! Upozorujem ovom zgodom kr. zem. vladu na "Liječnički Vijestnik" godište 27., br. 1., gdje je to pitanje potanko obrazloženo. Prosektor ima zadaću, da secira mrtvace. Tim je on kontrola za liječnike, to je može se reći savjest liječnika, jer pogrješnu diagnozu može prosektor otkriti, pa je tako liječnik upozoren na svoju pogrješku i na taj se način usavršuje u svojoj struci. Zadaća bi toga prosektora bila i to, da obavlja sve sudbene razudbene i redarstvene obdukcije, zatim da obavlja histološka i bakteriološka pretraživanja u opsegu kraljevine Hrvatske, te predaje sudbenu medicinu na sveučilištu..."10

O sudbini predstavki Zbora liječnika koje dr. A. Pavelić spominje u svojem govoru g. 1907. saznajemo istom g. 1910., i to iz citata govora, koji je u mjesecu travnju 1910. godine održao dr. Radovan pl. Marković, narodni zastupnik za kotar Velikogorički u Hrvatskome saboru prigodom rasprave o indemnitetu. U tome je govoru Marković uz ostale primjedbe istaknuo: "Kr. zemaljska vlada nije udovoljila još ovim stvarnim predstavkama liečničkoga zbora: o pozivanju sudbeno-liečničkih vještaka, o sudbeno-liečničkim pristojbama, o prosekturi sve od 29. prosinca 1904."11

No i ove dramatične primjedbe narodnih zastupnika izrečene u Hrvatskom saboru nisu bile dovoljne da kod vlade pokrenu proces donošenja odluke o osnivanju prosekture, nedostatak koje su zagrebački bolnički liječnici sve snažnije osjećali kao zaostajanje u razvoju i praćenju suvremenih postignuća medicine i zdravstva u svijetu, ali i kao zapreku za otvorenje medicinskog fakulteta. Podsjetimo se činjenice da je Akademski senat Zagrebačkog sveučilišta dne 19. kolovoza 1910. godine poduzeo novu akciju za otvorenje medicinskog fakulteta u Zagrebu obrativši se banu Tomašiću predstavkom u kojoj predlaže da se g. 1914. prigodom 40. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu realizira otvorenje medicinskog fakulteta.12

Suradnja Zbora liječnika i predstavnika zagrebačkih bolničkih ustanova u zahtjevima za osnivanje prosekture tijekom g. 1911.

Budući da tijekom 1910. do listopada 1911. godine nije stigao nikakav odgovor vlade, to se na mjesečnim skupštinama Zbora liječnika ponovno raspravlja Pitanje prosekture na zagrebačkim bolnicama. Ovoga puta glavnu riječ vode upravo liječnici zagrebačkih bolnica - Bolnice milosrdnih sestara i Bolnice milosrdne braće, a pridružuje im se predstavnik Zema jskog rodilišta. Evo kako o toj raspravi javlja Liječnički vjesnik: "Kao prvi uzima riječ primar. dr. Mašek. U svom govoru obrazlaže govornik apsolutnu potrebu prosekture na zagrebačkim bolnicama, spominjući dalje sve do sada podastrijete predstavke i molbe, koje su ali ostale nažalost bez uspjeha. Misli, da se od strane bolničkih liječnika jedne i druge zagrebačke bolnice stavi ponovna molba na kr. zem. vladu, da toj potrebi doskoči."

Dr. Ćulumović navađa, da zakon - općenito govoreći predvidja potrebu i uredbu prosekture u bolnici, pa misli da bi bilo najbolje, da Zbor u svojoj molbi zamoli kr. zem. vladu, da ona namjesti jednog kr. kot. liječnika te dodijeli obim bolnicama kao prosektora.

Dr. Durst pako misli, da bi se stvar najlakše dala riješiti tako, da uprava svake bolnice zajedno sa kr. zem. rodilištem doprinese neku svotu za prosektora i prosekturu.

Dr. Ćulumović ali misli, da se bolnicama ne može i ne smije natovarit ovaj teret, koje one nisu dužne podmirivati. Razvija se živahna debata u kojoj naročito sudjeluju gospoda dr. Stanković, Katičić, Schwarz i Mašek. Nakon svestrane diskusije ovog pitanja prihvaćen je slijedeći predlog.ij Bolnički liječnici i zagrebački liječnici članovi Zbora neka izrade predstavku na Zbor, u kojoj mole, da zbor posreduje kod kr. zemaljske vlade, da bi imenovala prosektora kod zagrebačkih bolnica. - Nacrt predstavke povjerava se odboru od četiri lica."13

Predstavku Zbora liječnika koja je pročitana na sastanku dne 27. listopada 1911. godine i ovoga puta sastavlja dr. Miroslav pl. Čačković kojeg je g. 1910. uz Radovana pl. Markovića i dr. Mihajla Joanovića Zbor liječnika bio predložio u gradski zdravstveni odbor.

Nova predstavka glasi: "Visoka kr. zemalj. vlado! Zbor liječnika kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, koji se već dva puta bio obratio na visokoistu predstavkom za uvedenje prosekture u Zagrebu, uslobodjuje se ponovno u istoj stvari obratiti, jer ta nužda biva svakim danom sve veća i očitija i jer se istodobno s istim zahtjevom obraćaju i liječnici zagrebačkih bolnica.

Na svakom koraku opažaju liječnici, da manjka takav zavod koji je neophodno nuždan za svaki rad i napredak liječničke znanosti. Diagnoza, prognoza i therapija svaki čas treba podpunog pathološkog anatoma i histologa. Od točno i strogo provedene histološke pretrage mnogo ovisi kod novotvorina, koje su sumnjive da su maligne, te se tamo sav postupak ravna prema histološkom nalazu, koji im ustanovjuje narav; a za to treba često mnogo spreme i vještine. Isto tako je vrlo važno istraživanje izlučina bolesnih organa za upoznanje bolesti i za liječenje iste. Sav rad i napredak ovisi o tom, da se u slučajima smrti može za živa na bolestniku konstatovani nalaz sravniti s protivnim nalazom, pronadjenim kod sekcije i da se prouče znakovi bolesti s faktičnim promjenama bolestnih organa. Točna histološka odnosno pathološka-anatomska pretraga uvjetom je znanstvenog rada, jer to je jedina sigurna i nedvojbena kontrola. U sudskim slučajevima često je od sudbonosne važnosti, da lešinu istraži stručnjak, koji imade za takova istraživanja nužno specijalno znanje i veliku vježbu. Nu ne samo bolnički, već u obće svi liječnici u cijeloj zemlji teško opažaju manjak takova zavoda, te bi se takova prosektura zagrebačkih bolnica sigurno doskoro postavila na širi temelj, iz nje bi se razvio centralni zavod, koji bi podavao nalaze i mnijenja liječnicima i oblastima u cijeloj zemlji, kako to i u drugim zemljama biva. A tada bi liječnička znanost i sprema liječnika u Hrvatskoj sigurno znatno poskočila naprijed."14

Nakon čitanja teksta nove predstavke odlučeno je da je posebni odbor u ime Zbora liječnika preda banu i podbanu bez ikakvih izmjena, s time da istovremeno drugu predstavku visokoj kr. hrv. slav. dalm. zem. vladi, odjelu za unutarnje poslove predaju liječnici Bolnice milosrdnih sestara s time da je potpišu ravnatelj njihove bolnice dr. Ivan Kosirnik, ravnatelj Bolnice milosrdne braće dr. Pavao Ćulumović i predstojnik rodilišta dr. Franjo Durst. Ova je predstavka potkrijepljena i brojčanim podacima o kretanju broja bolesnika i umrlih u zagrebačkim bolničkim ustanovama, kao novim argumentom u dokazivanju potrebe osnivanja službe prosektora i prosekture u Zagrebu: "Liječnici zagrebačkih bolnica uslobodjuju se visokoistoj istaknuti jedan veliki manjak ovih zavoda, koji treba da se što skorije odstrani. U današnje doba ne imade više nigdje na svijetu veće bolnice, koja nebi imala prosekture, a u Zagrebu ima tri bolnička zavoda: l. bolnica mil. braće s 5960 bolestnika - 386 mrtvaca; 2. bolnica mil. sest. s 6458 bolestnika - 394 mrtvaca; 3. Rodilište s 500-600 rodi ja - 9 mrtvaca i 450 poroda - 32 mrtvorodjenih i 27 umrle djece.

S prosječno 13.468 obskrbljenika - 848 mrtvaca na godinu, a da ne imade stručnjaka, koji bi sav taj bogati materijal izradio, koji bi odgovorio na ona mnoga pitanja, koja tu ostanu neriješena, a čije riješenje bi bilo koristno po čovječanstvo i poučno za liječnike.

Ne imade stručnjaka, koji bi mogao i znao savršeno izvadjati sva ona istraživanja koja traži pathologija i njezine pomodne znanosti i koja su temeljem i uvjetom svakog medicinskog znanja i napredka.

Klinička istraživanja i therapeutska nastojanja dobivaju tek onda najvišu sankciju, kada ih može podupirati i kontrolirati spremna ruka histologa i pathološkog anatoma. Kliničar može tek onda da ispravi krive nazore i da popravi pogreške, kad ih je upoznao ne samo po gdjekada dvojbenim i varivim kliničkim znakovima, već po nedvojbenom nalazu stručno provedene akcije. Ma kako visoko stajao liječnički rad u kojoj bolnici u pogledu istraživanja i liječenja, to imade slučajeva kao n.pr. kod novotvorina, koje su sumnjive da su zlobitne, gdje sve ovisi o tom, da se histološkom pretragom ustanovi narav tumora i gdje će svako istraživanje bez ovakove podloge biti tek nagadjanje na račun bolesnikova zdravlja. Pretrage izlučina, bolestnih organa, seroložke i bakterioložke pretrage spadaju takodjer u djelokrug bolničke prosekture, a neobhodno su danas nuždne za upoznavanje bolesti i njihovo liječenje.

Znanstveni rad pako je upravo nemoguć bez prosekture, jer ma kako vješt i iscrpiv bio klinički dio, to radnja uvijek ostaje nepodpuna, a ne imade velike vrijednosti u znanstvenom svijetu, ako joj manjka točni patholožko anatomski odnosno histoložki nalaz, ta najstroža i najsigurnija kontrola.

U sudskim slučajevima često je od odsudne važnosti da pretragu lešine izvede stručnjak, kome su ovakova iztraživanja glavnim, a ne tek nusgrednim zanimanjem koji imade za to specijalno znanje i vještine.

I za to liječnici zagrebačkih bolničkih zavoda, koji teže naprijed, koji hoće da se u svojoj znanosti mogu usavršiti i koji više neće da oni jedini u stručnom pogledu zaostaju sa svim svojim kolegama drugdje po širokom svijetu, obraćaju se ovom predstavkom visokoj kr. zem. vladi uvjereni: da će ona priznati ovaj silni neodgodivi postulat i odmah učiniti što je nuždno, da se za zagrebačke zavode u što najkraćem roku ustroji prosektura..."15

Ova peticija otkriva da se u međuvremenu počelo razmišljati o osnivanju prosekture kao zajedničke službe ne samo za potrebe svih općih bolnica u Zagrebu - Bolnice milosrdne braće i Bolnice milosrdnih sestara, već i za Zemaljsko rodilište. Zanimljivo je kako se kao argument nužne potrebe za prosekturom opetovano ističe važnost patoanatomske dijagnostike u otkrivanju malignih bolesti - novotvorina koje očito već tada uznemiruju ne samo liječnike već i javnost. Na žalost ni ovom prigodom liječnici zagrebačkih bolničkih ustanova nisu uspjeli da kod vlade ishode promptno osnivanje prosekture. O razlozima zasad možemo samo nagađati. Jedan od mogućih je, da tada u kr. Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo odgovarajućeg stručnjaka patologa - specijalista patološkog anatoma, iako treba reći da u to doba nisu postojale zapreke da se takva služba u Zagrebu povjeri bilo kojem stručnjaku državljaninu Austrougarske Monarhije.

Kao što to često biva koincidencija događaja pokazat će se presudnom za buduća rješenja. Naime, posve neovisno o zbivanjima u zemlji dne 1. siječnja 1911. godine grad Innsbruck imenuje dr. Ljudevita Juraka za gradskog sekundarnog liječnika i dodjeljuje ga kao asistenta Zavodu za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Innsbrucku.16

Odluka o osnivanju prosekture i imenovanje dr. Ljudevita Juraka "prosektorom u svim javnim zdravstvenim zavodima u Zagrebu i zemaljskom zavodu u Stenjevcu" g. 1913.

Rad dr. Ljudevita Juraka u Innsbrucku bio je zapažen i u Hrvatskoj. Podsjetimo ukratko na njegov životni put i djelovanje u Innsbrucku. Dr. Ljudevit Jurak rođen je 6. listopada 1881. godine u Zalugu, općina Hum na Sutli, kotar Pregrada. Srednju školu (?) i gimnaziju pohađao je u Zagrebu, gdje je godine 1902. maturirao. U jesen iste godine odlazi na studij medicine u Innsbruck gdje 19. listopada 1910. godine stječe diplomu doktora sveukupne medicine. Patološka anatomija ga je očito privukla već za vrijeme studija jer nakon diplomiranja ostaje u Innsbrucku gdje prihvaća poziv prof. Pomera, predstojnika Zavoda za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta. Prva četiri mjeseca radio je kao volonter. S danom 1. siječnja 1911. imenovan je od grada Innsbrucka gradskim sekundarnim liječnikom i asistentom Zavoda za patološku anatomiju Kraljevskog sveučilišta u Innsbrucku. Prema navodima B. Mažurana16 i B. Jukića17 u istom je Zavodu radio u statusu asistenta do 1. ožujka 1914. godine. Za vrijeme rada u Innsbrucku Jurak je obavljao sve poslove koji zasijecaju u patološku anatomiju i bakteriologiju, sudjelujući ujedno i u nastavi - vježbama za studente iz kolegija patološke anatomije i histologije. Povremeno je surađivao i sa Zavodom za sudsku medicinu istog fakulteta kod prof. Ipsena (cit. 16, 17). Uz rutinsku praksu bavio se proučavanjem atrioventrikularnog provodnog sustava u srcu pod normalnim i patološkim uvjetima u embriona, djece i odraslih ljudi, pa o tome piše raspravu koja je objavljena u "Wiener klinische Wochenschrift" godine 1914. istraživao je luetične promjene u mozgovnim arterijama, mozgovnim opnama i aorti, sklerozu mozga te odnose rasta mozga i lubanje u djece (cit. 17). O slučaju Adams-Stokesova sindroma objavljuje s Felixom Gaisbockom rad koji je zapravo prvi prikaz sindroma poznatog u medicinskoj literaturi pod nazivom Levova bolest - dakle pola stoljeća prije Leva.18

U lipnju 1913. godine dr. Ljudevit Jurak dobiva poziv profesorskog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za mjesto suplenta sudske medicine. Zbog nesigurne egzistencije Jurak tu ponudu nije prihvatio (cit. 17).

U međuvremenu je u vladinim krugovima prihvaćen zahtjev za osnivanje Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba. O tome u osmom broju Liječničkog vjesnika u rubrici "Sitne vijesti" čitamo:

"Prosektura. Kako saznajemo osnutak prosekture u Zagrebu gotova je stvar; Sada se kod vlade izradjuju još neki detalji, pa ima opravdane nade, da će ta neophodno nužna institucija doskora biti oživotvorena. Mi taj odlučni korak radosno pozdravljamo."19

Usporedo su nastavljeni pregovori s dr. Ljudevitom Jurakom koji na obostrano zadovoljstvo završavaju uspješno pa je dekretom Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade od 25. studenoga 1913. imenovan službenim prosektorom za sve javne zdravstvene zavode u Zagrebu i Kraljevskoga zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu (cit. 17). Vijest o njegovu imenovanju objavljena je dne 27. studenog 1913. godine u Narodnim novinama; uz komentar tadašnjeg potpredsjednika Zbora liječnika dr. Miroslava pl. Čačkovića, prenosi je i Liječnički vjesnik, a počinje sljedećim riječima: "Kraljevski povjerenik obnašao je pripomoćnog liječnika u bolnici u Innsbrucku, dra. Ljudevita Juraka imenovati kr. županijskim fizikom u Xlll činovničkom razredu sa sustavnim berivima i povjeriti mu službu prosektora u svim javnim zdravstvenim zavodima u Zagrebu i zemaljskom zavodu u Stenjevcu."

Medicinski rad i napredak u Hrvatskoj imade da zabilježi znameniti dogadaj, osnutak prosekture, zavoda kojemu je zadaća da svojim istraživanjem i svojom kritikom unapređuje blagotvorni rad i usavršuje spremu bolničkih liječnika, te da im omogućuje znanstveni rad na onom stepenu, kako to traži razvoj medicinske znanosti. Ništa ne može da bolje poučava, da proširuje pogled i iskustvo, nego ako se pojave bolesti, njihova spoznaja i primjenjivanje kontrolira autopsijom na živom ili mrtvom. Današnja patološka anatomija sa svojim blagom znanja i iskustva, te vojskom pomagala najpozitivnija je struka medicinskog znanja, najsigurnija je kritika kliničkih grana liječničke znanosti, najveći je izvor napretku.

Na stolu za razudbu ona može da kontrolira dijagnozu i terapiju, mikroskopom i eksperimentom da im daje pravac i sigurnost, dakle, da djeluje kano kritičar, kano učitelj i kano pomoćnik svih struka medicinske znanosti. Sav rad patološke anatomije upravljen je znanju i napretku i usavršenju. I zato ustrojenje prosekture u Zagrebu pozdravljamo kano veliki čin, kano znamenitu stečevinu jer se njezinim osnutkom pomnaža mali broj znanstvenih zavoda u našoj domovini i jer od njezinog rada očekujemo veliku korist za našu znanost i za naše znanje. A znanje je moć!"20

Glavna godišnja skupština Zbora liječnika održana dne 29. siječnja 1914. godine bila je prigoda da tajnik Zbora u svom izvješću za 1913. godinu zadovoljno istakne: "Inicijativom Zbora i predusretljivosti i uviđavnosti visoke kr. zem. vlade ostvarila se davnašnja velika želja liječništva, da se osnuje prosektura u Zagrebu. Prosektura je postavljena i izgrađena, prosektor namješten i dolično zbrinut."21

Rasprava i zaključak

Na temelju našeg istraživanja proizlazi da je povijest borbe za osnivanje prosekture u gradu Zagrebu važan dio borbe za unapređivanje zdravstva i medicinskih znanosti u Hrvatskoj. Ujedno ona je pokazatelj realnih prilika koje karakterizira raskorak između težnja hrvatskih liječnika usmjerenih k razvoju suvremenih zdravstvenih ustanova i izgradnji institucija nužnih za otvorenje medicinskog fakulteta u Zagrebu s jedne strane te restriktivne politike vrhovnih upravnopolitičkih vlasti s druge strane.

Početkom 20. st. potreba za prosekturom i prosektorom u gradu Zagrebu najsnažnije se nametnula u sklopu kliničke prakse, ponajprije one u bolnicama, te u svezi s potrebama sudskomedicinskih djelatnosti, a znatno manje zbog administrativno propisanog prikupljanja podataka o statistici uzroka smrti uvedenog u kr. Hrvatskoj i Slavoniji krajem 19. st. Neosporno najvažniju ulogu u osnivanju organizirane patološkoanatomske službe u gradu Zagrebu, koja je važna i za razvoj patološke anatomije u Hrvatskoj, imao je Zbor liječnika kr. Hrvatske i Slavonije. Često kao glasnogovornik u ime bolničkih i zdravstvenih ustanova grada Zagreba, no ponajprije kao promotor napretka medicinskih znanosti i zdravstva u Hrvatskoj. Intenzivna nastojanja i borbe čelnih ljudi Zbora liječnika za osnivanje javne službe prosektora i prosekture u gradu Zagrebu, odnosno patološkoanatomskog instituta trajala su gotovo punih deset godina. Od prvih inicijativa iz 1903. godine pa do 1913. godine članovi Zbora ističu da ovaj posao može dobro obavljati samo stručnjak - specijalist patolog, koji će ujedno obavljati i sudskomedicinske razudbe. U početku se govori o prosektoru i prosekturi koji svojim radom trebaju zadovoljiti potrebe grada Zagreba, uključujući tu bakteriološke pretrage te nastavu sudske medicine i patološke anatomije na Sveučilištu u Zagrebu. Postepeno se razmišlja da bi takva institucija na razini patohistološke i bakteriološke dijagnostike trebala obuhvatiti sveukupni teritorij onovremene Hrvatske i Slavonije, kao centralni zavod. Posve je ispravno uočeno da bi se time postiglo ne samo točnije utvrđivanje uzroka smrti, već bi dijagnostika i terapija bile podvrgnute kritičkom ispitivanju, što bi, gledano u cjelini, bila dobit kako za svakog pojedinog bolesnika tako i mogućnost za primjenu u ono doba najsuvremenijih metoda znanstvenog istraživanja u medicini.

Zahtjevi za osnivanje prosekture u Zagrebu u znatnoj mjeri koincidiraju i s nastojanjima Zbora liječnika oko otvorenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koje je od 1874. godine desetljećima bilo odgađano sve do g. 1917., a dijelom su povezana i s potrebama nastave iz sudske medicine na Zagrebačkom sveučilištu. U svim tim nastojanjima od prvih inicijativa g. 1903. do prvih vijesti o postignutom uspjehu 1913. i 1914. ijodine kao pojedinac najsnažnije se eksponirao dr. Miroslav Čačković pl. Vrhovinski, bilo kao autor peticija upućenih vladi, bilo kao član i predstavnik Zbora liječnika, no ponajprije kao liječnik koji promišlja o razvoju i napretku medicine u Hrvatskoj.

Realizacijom desetogodišnjih nastojanja za osnivanje Prosekture javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba, Hrvatski liječnički zbor postigao je još jedan od svojih uspjeha i doprinosa na polju unapredivanja medicinskih znanosti i zdravstva u Hrvatskoj, kao i u izgradnji temelja za otvorenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Napomena: Rad je izrađen u sklopu znanstvenoistraživačkog programa Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU i znanstvenog projekta Proučavanje hrvatske medicinske baštine uz financijsku potporu RH Ministarstvo znanosti i tehnologije.

LITERATURA

1. Hirtzler R, Belicza M. Sekcija za patologiju U: Keros P. ur Zbornik liječnika Hrvatske. Grafički zavod Hrvatske; Zagreb 1974:267-8.

2. Katičić V. Ur. Sbirka zakona i naredaba tičućih se zdravstva i zdravstvene službe. Kr. zdravstveni odjsek kr. zemaljske vlade; Zagreb 1905:63.

3. Zorićić M. O statistici uzroka smrti. U: Čačković M. ur. Rad sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije prigodom proslave 25-godišnjice njegovog obstanka (20. i 21. listopada 1899.), Sbor liečnika; Zagreb 1899:154-74.

4. Čačković M. Ur. Rad sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije prigodom proslave 25-godišnjice njegovog obstanka (20. i 21. listopada 1899.), Sbor liečnika; Zagreb 1899.

5. Anonimno. Razpravne viesti. Mjesečna skupština sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije dne 24. travnja 1903. Liječ Vjesn 1903; 25:171.

6. Anonimno. Razpravne viesti. Liječ Vjesn 1905;27:23-4.

7. Anonimno. Izvješće o radu Sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije u Zagrebu godine 1904. Liječ Vjesn 1905;27:33-41.

8. Anonimno. Sitne vijesti. Medicinski fakultet. Liječ Vjesn 1905;27:78.

9. Anonimno. Razpravne vijesti. Liječ Vjesn 1906;28:180-1.

10. Anonimno. Govor dra. Ante Pavelića, narodnog zastupnika za kotar Samobor u sjednici hrvatskog sabora od 4. ožujka 1907. O zdravstvu. (Po stenografskim bilježkama). Liječ Vjesn Prilog broju 3., 1907;29: 1-6.

11. Anonimno. Govor dra. Radovana pl. Markovića, narodnog zastupnika za kotar velikogorički u hrvatskom saboru za rasprave o indemnitetu 16. travnja g. 1910. Liječ Vjesn Prolog broju 5., 1910;32:1-15.

12. Glesinger L. Borba za Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U: Čečuk Lj, Belicza B, Škrbić M. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Stvarnost; Zagreb 1985:7-12.

13. Anonimno. Razpravne vijesti. Liječ Vjesn 1911;33:363-4.

14. Anonimno. Razpravne vijesti. Liječ Vjesn 1911;33:405

15. Anonimno. Razpravne vijesti. Liječ Vjesn 1911;33:405-6.

16. Maiuran B. Zavod za patološku anatomiju. U: Rapić S. (ur), 50 godina Veterinarskog fakulteta 1919.-1969. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagreb 1969:337.

17. Jukić B. Prof. dr. Ljudevit Jurak (1881.-1945.). Veterinarski arhiv 1990; 60:229-34.

18. Barić Lj, Belicza B. Jurakov opis Levove bolesti pola stoljeća prije Leva. Medicus 1992;1:99-110.

19. Anonimno. Sitne vijesti. Prosektura. Liječ Vjesn 1913;35:410.

20. Čaćković M. Prosektura, Liječ vjesn 1913;35:636.

21. Anonimno. Skupštine i kongresi. Liječ Vjesn 1914;36:76.
 
 

*Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijest i filozofiju znanosti, Odsjek za povijest medicinskih znanosti, Zagreb (prof, dr. sc. Biserka Belicza, dr. med.), Odsjek za povijest medicinskih znanosti, HAZU (Snježana Šain, dr. med.)

Adresa za dopisivanje: Prof. dr. sc. B. Belicza, Zavod za povijest i filozofiju znanosti, Odsjek za povijest medicinskih znanosti HAZU, Demetrova 18,10000 Zagreb