In memoriam Ivanka Franjić – 11.11.1975.-18.5.2024.
U 49. godini života umrla je Ivanka Franjić koja se cijeli život borila s fibrodisplazijom ossificans progressiva (FOP), teškom rijetkom bolesti koja pogađa jednog na dva milijuna stanovnika, a manifestira se abnormalnim okoštavanjem vezivnog tkiva (heterotopična osifikacija), kao što su ligamenti, tetive i mišići, pa oboljeli postupno postaju nepokretni, zarobljeni u koštanom tjelesnom oklopu.
Iako je Ivanku zadesila takva teška sudbina ona se nije predavala. Od samih početaka ju je zanimalo sve o njenoj bolesti, te je samostalno pratila i svjetsku literaturu, istraživanja i otkrića o svojoj bolesti. Zbog rijetkosti svoje bolesti, Ivanka se često u svom životu susretala s liječnicima koji nisu imali odgovore na njena zdravstvena pitanja, te je odlučila dolaziti na Medicinski fakultet kako bi studentima približila svoju bolest te mlade buduće liječnike upoznala sa svojom rijetkom bolesti i usadila im ljubav prema bolesniku i biomedicinskoj znanosti koja rješava bolesti s nepoznatim uzrokom. Od 1995. pa sve do COVID pandemije Ivanka je dolazila u predavanja studentima prve godine Medicinskog fakulteta u okviru prvog semestra Kliničke anatomije lokomotornog sustava koji je organizirao prof. dr. Slobodan Vukičević, a sudjelovali su prof. dr. Lovorka Grgurević, te Ivankini liječnici, ortoped prof. dr. Darko Antičević, koji je prvi dijagnosticirao FOP kod Ivanke u njenoj 11. godini, te reumatolog prof. dr. Simeon Grazio s KBC Sestre milosrdnice gdje je akademik Zvonko Kusić dok je bio ravnatelj oformio liječnički tim osposobljen za rješavanje specifičnih zdravstvenih problema s kojima se Ivanka susretala tijekom svoje bolesti. Na predavanjima je Ivanka nesebično prenosila iskustvo svoje bolesti i života s dva skeleta: jednim stvorenim u tijeku intrauterinog razvoja, te drugim naknadno nastalim okoštavanjem mišića u tijelu. Studenti su bili oduševljeni njenom pričom, u dvorani je uvijek vladao muk, te su je obasipali pitanjima o njoj i njenoj bolesti na koja je ona spremno odgovarala. Svi ti liječnici se danas sjećaju svog prvog iskustva s pacijentom, odnosno s Ivankom.
Ivankini dolasci u nastavu nisu bili nimalo jednostavni, prikovana u invalidska kolica na Šalatu je putovala iz Novaka Bistranskih kolima sanitetskog prijevoza, po suncu, kiši, ili snijegu, a zbog neprilagođenosti objekta otac i zaposlenici Zavoda za anatomiju su je morali nositi na prvi kat gdje se predavanje održavalo, da bi nakon predavanja često morala dugo čekati na sanitetski prijevoz koji bi je vratio kući. Unatoč tome ona se svake godine spremno i s veseljem odazivala na pozive da sudjeluje u nastavi, obrazuje i motivira novu generaciju budućih liječnika.
Prvi simptomi bolesti su se kod Ivanke pojavili s 4 godine kao nespecifične bolne otekline po tijelu, pa je dijagnozu bilo teško postaviti. Vremenom su se otekline u mišićima počele pretvarati u kost, i normalno pokretljive mišiće zamijenilo je koštano tkivo. Ivanka je uspjela redovno završiti srednju ekonomsku školu, iako je već u osnovnoj školi imala problema s kretanjem, no zaposliti se nije uspjela jer je nedugo po završetku srednje škole postala stopostotni invalid i više se gotovo nije mogla samostalno kretati bez invalidskih kolica. S vremenom je Ivanka gotovo potpuno okoštala, mogla se uz tuđu pomoć dići iz kolica i samostalno prohodati tek nekoliko koraka uz pomoć štaka u neprirodno fiksiranom tjelesnom položaju. Pomične su joj bile oči, kojima je budno pratila svijet oko sebe, i podlaktica desne ruke što joj je omogućavalo da se samostalno hrani, doduše samo tekućom hranom jer su joj okoštali i zglob čeljusti i mišići lica.
Ivanka je sa svojom također nepokretnom majkom i umirovljenim ocem živjela u teškim životnim uvjetima, u trošnoj obiteljskoj kući s drvenim podom, što je dodatno pogoršavalo Ivankinu bolest. Studenti Medicinskog fakulteta u Zagrebu su 2006. godine pokrenuli akciju za pomoć Ivanki Franjić kako bi joj se odužili za sudjelovanje u predavanjima. Gospodin Drago Kamenski, vlasnik poznate građevinske firme „Kamgrad“, se na naš poziv odazvao jednom od predavanja na Zavodu za anatomiju i velikom humanitarnom akcijom izgradio je Ivanki i njenoj obitelji novu kuću na mjestu stare, što je Ivanki značajno olakšalo život.
Ivankin životni cilj je bio pronaći odgovore na pitanja vezana uz svoju bolest i osvijestiti liječničku zajednicu o problemima s kojima se pacijenti poput nje susreću, u čemu je i uspjela. Ona je sama uočila da se proces abnormalnog okoštavanja uspori ili zaustavi uslijed rendgenskog zračenja, što je podijelila s najvećim svjetskim autoritetom za FOP, profesorom Frederickom Kaplanom, koji je 2006. godine otkrio genetsku mutaciju kao uzročnik ove bolesti. Djelatnici Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu su zahvalni Ivanki na njenoj upornosti i spremnosti da čak i u lošijim zdravstvenim razdobljima sudjeluje u predavanjima i strpljivo, s osmjehom na licu, komunicira sa studentima. Zahvaljujući Ivanki, nekoliko je tisuća studenata na samom početku svog školovanja, naučilo da je ljepota medicine u želji za otkrivanjem uzroka bolesti, naročito rijetkih i teških kao što je njena. Iskustvo provedenog dana s Ivankom i njenim liječnicima, pomoglo je studentima da se lakše nose sa svojim životnim nedaćama, prisjećajući se Ivankine emocionalne stabilnosti, ljudske topline i optimizma.
Ivanka je svoj optimističan stav, koji je obilježio njen težak život, mnogo puta podijelila sa studentima medicine: „za sreću nije potrebno puno, sreću čine male stvari u životu, doslovno kad ti netko kaže volim te, kad te netko zagrli, kad imaš s kim porazgovarati, tako neke stvari koje nisu materijalne“.
